Oda sportskom srcu...
Poslato: Pon Mar 08, 2010 8:39 am
Smrznuto martovsko sunce se stidljivo pojavljuje nakon duge i hladne zime. Crna limuzina sa oznakama 164 TS na gepeku lagano krstari regionalnim putem dok se to isto sunce prelama po elegantnim linijama drumske krstarice. Samo da je put malo bolji sve bi bilo idealno.
Nailazim na teški šleper i vw koji ga prati. Uretrovizoru vidim crvenu Ladu koja pretiče celu kolonu i u jednom trenutku se sklanja iza mene. Vidim da čovek žuri ali da ipak razmišlja da li će da krene u preticanje šlepera. Utišavam muziku u kolima, lagano desnom rukom vraćam menjač u drugi stepen prenosa. Kazaljka obrtomera skače na 3000 i osećam kako se Twin Spark pod haubom budi. Još jednom bacam pogled u levi retrovizor da se uverim da nije neko krenuo u preticanje, pa zatim gledam napred da li je put slobodan. Naglo stiskam papučicu gasa, trzam volan u levo i osećam kako me sila gravitacije lepi za sedište. Kazaljka obrtomera se u roku od nekoliko sekundi popela do cifre 6000. Probuđena zver reži pod haubom i sve što vidim u retrovizoru je kamion koji je sve manji i manji. Sve ovo pokreće mišiće na mom licu i iznenada se pojavljuje osmeh. Prebacujem menjač u treću brzinu, bacam pogled na brzinomer i vidim da idem već preko 100 na sat.
Neke stvari su zaista neprocenjive.
Nailazim na teški šleper i vw koji ga prati. Uretrovizoru vidim crvenu Ladu koja pretiče celu kolonu i u jednom trenutku se sklanja iza mene. Vidim da čovek žuri ali da ipak razmišlja da li će da krene u preticanje šlepera. Utišavam muziku u kolima, lagano desnom rukom vraćam menjač u drugi stepen prenosa. Kazaljka obrtomera skače na 3000 i osećam kako se Twin Spark pod haubom budi. Još jednom bacam pogled u levi retrovizor da se uverim da nije neko krenuo u preticanje, pa zatim gledam napred da li je put slobodan. Naglo stiskam papučicu gasa, trzam volan u levo i osećam kako me sila gravitacije lepi za sedište. Kazaljka obrtomera se u roku od nekoliko sekundi popela do cifre 6000. Probuđena zver reži pod haubom i sve što vidim u retrovizoru je kamion koji je sve manji i manji. Sve ovo pokreće mišiće na mom licu i iznenada se pojavljuje osmeh. Prebacujem menjač u treću brzinu, bacam pogled na brzinomer i vidim da idem već preko 100 na sat.
Neke stvari su zaista neprocenjive.